Danas je Osmi mart, Međunarodni dan žena. Prilika da se baci pogled unatrag na postignuća ženske borbe, ali i da se sagleda dubina jaza između proklamirane ideje o ravnopravnosti žena i realnog stanja u društvu.
Premda se Dan žena danas više obilježava u ostatku svijeta nego u Americi, priča o ovom prazniku počinje upravo u SAD-u. Tako se za početnu tačku današnjeg Dana žena uzima 8. mart 1857., kad su tekstilne radnice u New Yorku demonstrirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća, hrabro podnijevši policijske pendreke ranog kapitalizma.
U spomen na te odvažne radnice, prosvjedi 8. marta događali su se i narednih godina: najpoznatiji je onaj iz 1908., kad je više od 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Konačno, Dan žena prvi put je službeno obilježen 8. ožujka 1909., također u SAD-u, deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike.
Godinu i po kasnije, u augustu i septembru 1910., u Kopenhagenu se održava Međunarodni socijalistički kongres, a u sklopu njega i Druga međunarodna konferencija žena, na kojoj je – na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin – službeno ustanovljen 8. mart kao Međunarodni dan žena.
Na čuvenoj fotografiji iz Kopenhagena među mnoštvom muških socijalista ističu se tri heroine međunarodnog ženskog i radničkog pokreta: poljsko-njemačka revolucionarka Rosa Luxemburg, Clara Zetkin i ruska marksistička feministica Aleksandra Kollontaj, koja će par godina kasnije, kad u Rusiji na vlast dođu boljševici, postati prva žena u svijetu koja je ušla u sastav neke vlade.
Nakon što je u 1910. u Kopenhagenu službeno ustanovljen, već 1911. Dan žena je obilježen mitinzima u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Danskoj, koji okupljaju preko milion ljudi – tim skupovima usput je obilježena i 40. godišnjica Pariške komune.
Uoči Prvog svjetskog rata žene širom Europe 8. marta 1913. demonstriraju za mir, a potom se težište borbe za ženska prava iz Amerike i Zapadne Europe prebacuje u Rusiju. Tamo će se 1917., u razmaku od samo osam mjeseci, odigrati čak dvije revolucije – Februarska i Oktobarska – koje će značajno ubrzati emancipaciju žena. Glavnu ulogu pritom će odigrati briljantna boljševička intelektualka i bliska Lenjinova suradnica, agitatorica slobodne ljubavi i prauzor kasnijeg hipi pokreta – ranije spomenuta Aleksandra Kollontaj.
Masovne demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji, koje je te 1917. vodila upravo Kollontaj – a koje su po ruskom julijanskom kalendaru započete 23. februara, dok je na Zapadu to bio 8. ožujka – bile su zapravo prvi revolucionarni korak u lancu februarskih događaja koji je doveo do abdikacije cara Nikolaja II. i formiranja Privremene vlade, koja odmah izglasava zakon kojim su pravo glasa dobile i žene. Tako je Rusija postala prva velika sila koja je ženama dala pravo glasa.
Osobit doprinos emancipaciji žena Kollontaj daje kroz organizaciju „Zhenotdel” (feministički odjel ruske Komunističke partije), koju 1919. osniva skupa s francusko-ruskom revolucionarkom Inessom Armand. Zhenotdel radi na poboljšanju statusa i uvjeta za život žena u SSSR-u, kroz opismenjavanje i obrazovne kampanje (u muslimanskim republikama sovjetske Srednje Azije i kroz kampanje „uklanjanja velova”), a od proljeća 1920. izdaje časopis Kommunistka, koji se bavi „širim aspektima ženske emancipacije i potrebom da se trajno promijeni odnos između spolova”.
